Manastir Gomionica, jedna od najljepših srpskih srdenjevjekovnih građevina u sjeverozapadnoj Bosni, sa crkvom posvećenom Vavedenju Presvete Bogorodice, smješten je u živopisnom predjelu podno visoravni Zmijanje, uz gornji tok istoimene riječice, na 42. kilometru zapadno od Banjaluke.
Tačno vrijeme nastanka manastira Gomionice nije utvrđeno. Okvirno se datuje u XV vijek. U narodu i danas ravnopravno žive tri predanja vezana za nastanak hrama. Prvi pisani pomen manastira Gomionice je iz 1540/41. godine. Iz 1599. godine potiče Tipik manastira Gomionice, koji se danas čuva u Eparhijskoj biblioteci u Aradu, Rumunija. Tu se nalazi i rukopisni Psaltir, koji je prepisan u Gomionici 1612. godine. Pozlaćen srebrni krst, izrađen za manastir 1640. godine, danas je u kolekciji Londonskog univerziteta.
Prvobitna crkva manastira Gomionice je u osnovi jednobrodna, sa polukružnom apsidom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani. U unutrašnjosti, hram ima pravougaonu osnovu, sa sažetim upisanim krstom. Na presjeku krsta, na četiri slobodna stuba postavljena je kupola. Spoljnja dužina prvobitnog dijela crkve bez apside iznosi 16,5, a s njom nešto više od 18 metara. Širina je 8,30, sa prosječnom visinom centralnog svoda 8 i kupole 12 metara.
Spoljašnja priprata je dograđena oko 1823, a 1900. godine je uz zapadnu fasadu podignut visok zvonik.
Sve do konstrukcionosanacionih radova, izvođenih u periodu od 1994–1997. godine, crkva je sa spoljašnje strane bila omalterisana i okrečena u bijelo. Danas je oslobođena debelih slojeva maltera i na svjetlo dana je izašla kamena fasada.
Gomionica, kao većina srednjevjekovnih manastira, ne samo da je imala više graditeljskih i obnoviteljskih faza, već i više onih koje su se odnosile na oslikavanje fresko i seko slikarstvom. Freske manastira Gomionice nastale su krajem XVI i u XIX vijeku.
Do 1982. godine nije se znalo za fresko slikarstvo iz vremena nastanka hrama, kada je otkriveno u kupolnom prostoru. U konzervatorskim istraživanjima 1994. godine otkrivene su i u ostalom dijelu hrama.
Za razliku od zidnog slikarstva iz XIX vijeka i njegovog autora, koji je vjerovatno pripadao grupi lokalnih slikara, lošeg obrazovanja i skromnog talenta, živopisac iz XVI ima sve karakteristike koje govore da se radi o velikom i nadarenom umjetniku iz najužeg kruga najboljih majstora srpskog slikarstva svog vremena. Pripadao je, ili je stilski bio veoma blizak, složenoj i zagonetnoj grupi pećkih majstora, koji su, nakon obnove Patrijaršije, 1557. godine, naslikali ili obnovili živopise u mnogim, uglavnom najznačajnijim crkvama pod njenom jurisdikcijom .
Repertoar gomioničkih fresaka u potpunosti odgovara ikonografskom konceptu srpskog živopisa XVI vijeka.
Živopis je izveden tehnikom al fresco i izuzetnog je kvaliteta u slikarskom i tehnološkom smislu.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na zidnom slikarstvu – Zidno slikarstvo iz XIX vijeka, tehnološki i koloristički veoma lošeg kvaliteta, vizuelno neefektno, prekrivalo je cjelokupna zidna platna unutrašnjosti hrama, sve do 1982. godine, kada je sondažnim istraživanjima otkriven stariji sloj fresaka iz XVI vijeka, ali samo u kupolnom dijelu. Tada je zaključeno da ih nema u preostalom dijelu hrama.
Oktobra 1994, rađeni su istraživačko-konzervatorsko-restauratorski radovi na svim površinama unutrašnjosti hrama. Dublja sondažna istraživanja na zidnim površinama dala su pozitivne rezultate, pa su freske pronađene i locirane u čitavom oltarskom prostoru, na pandantifima, istočnom potkupolnom luku, a u fragmentima su sačuvane i na zidovima, lukovima i svodovima potkupolnog traveja.
Konstatovano je da velike površine oltarskog prostora prekriva zidno slikarstvo iz vremena nastanka hrama, koje slikarsko-estetskim kvalitetom, kao i površinom zaslužuje da ponovo ugleda svjetlo dana.
Tokom, pomenutih, konzervatorsko-restauratorsko-slikarskih radova, iz 1994 – 1997. godine, kada je u oltarskom prostoru, ispod sloja živopisa iz XIX vijeka, otkriven živopis iz perioda nastanka crkve, odlučeno je da se novije zidno slikarstvo ukloni i sačuva, a stari živopis vrati na svjetlo dana. Sada zidno slikarstvo iz perioda nastanka crkve prekriva kupolni prostor (otkriveno 1982), oltarski i pandantife (1994). U sjevernoj i južnoj pijevnici skinuto je slikarstvo iz XIX vijeka i nanesen sloj ukrasnog maltera. Na zapadnom traveju sačuvano je slikarstvo iz XIX vijeka.
Ovo značajno otkriće nije nam dalo za pravo da slikarstvo iz XIX vijeka uništimo, već su nam prevashodni zadatak i cilj bili da ga sa najvećom pažnjom sačuvamo, odnosno skinemo sa zida zajedno sa malterom, te samim tim stvorimo mogućnost za njegovo kasnije prezentovanje u odgovarajućem prostoru.